Kultura kao sredstvo diplomacije u 21. stoljeću – slučaj Turske

U utorak, 17. svibnja 2011. s početkom u 18 sati u Gradskoj vijećnici održano je predavanje turskog veleposlanika Buraka Özügergina: “Kultura kao sredstvo diplomacije u 21. stoljeću – slučaj Turske”.

Predavanje koje je održao Veleposlanik Republike Turske Burak Özügergin u Rijeci 17. svibnja 2011. godine

• Komponenta kulture u diplomaciji nije novina, nego postoji i primjenjuje se oduvijek.

• Već stoljećima su bezbroj govornika, autori pisanih djela, filmova, izlagači, glazbenici i sportaši putovali po svijetu i predstavljali svoju zemlju.

• Ono što se promijenilo je način kako se takve aktivnost danas organiziraju, zatim tko ih organizira i što je suština stvari te naravno zašto se kulturna razmjena uopće događa, što je moja ključna misao. U međunarodnoj kulturnoj razmjeni promijenilo se ono zašto, tko, što i kako.

• Sagledajmo prvo razlog zašto se kulturna diplomacija nekada uopće provodila – i pri tome mislim na Hladni rat. U to doba kulturna diplomacija značila je napredak za nacionalni vlastiti interes koji se koristio sredstvima kulture.

• Ideja je bila da ako vi kao zemlja možete dokazati kako je vaš način života bolji nego život s one strane zida, mogli biste uvjeriti one druge da vas razumiju, priznaju, a možda čak i postanu malo više slični vama. A u najmanju ruku, ako shvate kako su vaše namjere dobre, bar se neće nalaziti na putu u postizanju vaših ciljeva vanjske politike.

• Stoga se inicijative kulturne razmjene tijekom Hladnog rata nisu razvile u cilju kako bi zbilja suosjećale jedne s drugima, nego kako bi više utjecale na ciljani dio populacije. Kulturna razmjena prije je bila refleksija u konkurentnosti između tabora Hladnoga rata.

• No, dopustite da s vama podijelim novine: Hladni je rat završen, dame i gospodo!

• Stvari su se poprilično promijenile od doba Hladnog rata, stoga je onaj stariji model kulturne diplomacije sada već pomalo i zastario. Danas živimo u multi-polarnom svijetu, daleko smo više i bolje povezani, daleko smo više integrirani.

• U svakom slučaju promijenila se i sama priroda diplomacije. Ne postoji više teška politička diplomacija netom zatvorenih vrata. Postoji gospodarska diplomacija, energetska diplomacija, diplomacija u cilju zaštite okoliša, diplomacija koja zagovara ljudska prava te, naravno, kulturna diplomacija.

• Moglo bi se reći kako su se međunarodni odnosi izmijenili za dobrobit većine nas. Centralno-periferni odnosi nestali su. A nestalo je i etničkog kulturnog centralizma zapada ili istoka koji još uvijek vjeruje u superiornost vlastite kulture, uvjeren kako je ista jedinstvena te da ju stoga valja širiti.

• Ali ne više. Razlog zašto su vlade ohrabrivale kulturnu razmjenu za vrijeme Hladnog rata kako bi utjecale na ponašanje ciljane publike iz ideoloških pobuda, uvelike je izgubila na važnosti.

• Izoliranost raznih zemalja okrnjena je tako da su žitelji tih zemalja postali svjedocima stvarnosti multikulturnog suživota u svijetu. Sada daleko jasnije vidimo prednosti i mane naših vlastitih kultura u odnosu na druge kulture.

• Na pitanje tko se sada bavi kulturnom interakcijom, odgovor je – svatko. No, nekada je bit međunarodnih odnosa načelno bio ograničen samo na vlade, a danas tvrtke, nevladine organizacije, ljudi općenito, svatko direktno razgovara s ostalima. Zašto? Zato je smo svi umreženi. Broj novih komunikacijskih tehnologija eksplozivno raste diljem svijeta. Zato jer možemo, mi to i činimo. To je način kako bezbroj ideja putuje iz jednog dnevnog boravka u drugi, iz jednog ureda u drugi i tako oko globusa. Izravno.

• Nikako to ne treba značiti da je kulturna diplomacija kao instrument izumrla. Ne, sasvim suprotno, vrlo je živahan instrument. I uvijek će biti. Jasno je, stoga nema potrebe pojašnjavati koliko se velike promjene događaju u svijetu.

• Što se tiče kulturnih interakcija, globalizacija je proizvela dvije suprotne struje. S jedne strane ljudima se pruža mogućnost za manje otvorenosti, ponekad i manje tolerancije, čak netolerancije prema drugim kulturama, a s druge strane ti isti ljudi ne mogu se nauživati stranih kulturnih dobara.

• U ovom zatvorenom modelu interes je usmjeren prema ponovnom otkrivanju, ponovnom naglašavanju i ponekad čak ponovnom otkrivanju vlastitih kulturnih vrijednosti na način koji odbija vanjske utjecaje više nego ikada.

• Ovo možemo nazvati ponašanje s mikro-nacionalističkim tendencijama, a ne želite čuti što tek oni drugi misle. Naše su pjesme i naši stihovi sasvim u redu – osobito ako je vaša zemlja tek nedavno oslobođena političkog, stoga i kulturnog utjecaja ili dominacije većeg entiteta.

• To nas pak vodi temi i pitanju što se u biti kulturološki mijenja. Jučerašnje ikone kulture još uvijek postoje i postojat će još neko određeno vrijeme. No, također je istinito da su ljudi iz raznih zemalja danas ponosniji na vlastite vrijednosti i na naslijeđe te su manje uvjereni kako moraju usvojiti životni stil drugih ljudi. Coca Cola i McDonald’s više ne znače isto što su značili do prije nekoliko desetljeća.

• A s druge strane imamo otvoreni model. Globalizacija je prelomila prepreke koje su toliko vremena sprečavale obične ljude u ostvarivanju kontakta s drugima. Ljudi u biti žele znati što se događa s druge strane ograde. I tu se razvija povijesno besprimjeran događaj gledanja preko ograde.

• Što se tu dogodilo je da su sami ljudi uzeli kulturu u međunarodnim odnosima u svoje ruke. Ovo je jedna od mojih središnjih ideja: vlade i kulturna diplomacija ustupili su nekad vodeće mjesto na području kulturne razmjene između nacija.

• Današnji je narod pametan, a postoji i slobodno tržište za ideje, uključujući strana kulturna dobra. Uzgred budi rečeno, da mnogi oblici znanja i prakse o kulturi, o učinku, umjetničkom stvaralaštvu i kulinarskom umijeću imaju ozbiljne komercijalne dimenzije, što iste čini podobnim za privatna poduzeća, uz vlade koje imaju čak i snažniji interes u kulturnom dobru.

• Iz toga slijedi, da, ako govorimo o tržištu kulturnih dobara, to naravno znači da ta kulturna dobra moraju biti atraktivna. I moraju život učiniti boljim. Zanimljivijim. Moraju odgovarati vremenu, držati korak s vremenom, reflektirati što je prihvatljivo, reflektirati trenutne vrijednosti. I moraju biti atraktivno zapakirane. Ljudi ne žele više gledati trećerazredne filmove. A znaju svoje vrijeme i pametnije iskoristiti. I definitivno ne moraju biti, ili se ne smiju smatrati dijelom državne propagande. Moraju biti originalne. Publika lakoćom otkriva krivotvorine i kopije jednako kao tuđe ideje. Valja imati dobru ideju i valja ju znati dobro utržiti.

• (Je li tko u zadnje vrijeme pogledao turske tv-serije?)

• Na početku izlaganja istakao sam razloge zašto su vlade poticale kulturnu razmjenu. Danas postoji potreba za kulturnim projektima i to ne iz razloga propagande, nego kako bi se poboljšalo razumijevanje među kulturama i izgradili mostovi razumijevanja među narodima.

• To je razlog zašto je Turska uz Španjolsku razvila koncept Saveza civilizacija pri Ujedinjenim narodima s temeljnom idejom da postoje mnoge kulture, ali samo jedno čovječanstvo. Ne moramo se slagati oko istih stvari, ni voljeti iste stvari, ali moramo uvažavati jedni druge.

• To je naravno u suprotnosti s teorijom da su ljudi beznadno različiti.

• Nalazimo da je svijet u konstantnom sudaranju različitih kultura i suprotnog mišljenja da globalizacija čini ljude sličnima (sudaranje civilizacija suprotno/versus teoriji/a da je Zemlja ravna).

• Mi u Turskoj nalazimo da se kulturna diplomacija današnjice treba usredotočiti na ostvarivanje dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama, pri čemu tu ne treba pokušavati ugurati agendu vanjske politike, što je i najbolji lijek za sprečavanje radikalizma i

ekstremizma u svijetu.

• Živimo u regiji koja je doživjela najbolje i najgore što čovječanstvo može ponuditi. Širina kulture jugoistočne Europe i Balkana izuzetno je bogata u usporedbi s nekim drugim dijelovima svijeta.

• No također smo bili svjedocima vrlo bolnim i strašnim epizodama u povijesti naše regije. Stoga se moramo uvjeriti da govorimo jezikom suživota, a ne netolerancije, ksenofobije i rasizma.

• Suočeni smo s mnogim zajedničkim problemima čija rješenja valja koordinirati kroz novi pristup u međunarodnim odnosima, što zahtijeva promjene u uvriježenom načinu razmišljanja, načelima i normama kako bi se postigao novi konsenzus.

• Riječ je o kulturnom zalaganju – pri čemu se prije radi o uzajamnom razumijevanju i uvažavanju svojstvenosti i jedinstvenosti nego o isticanju različitosti.

• Dopustite da sažmem: rekao sam kako se ono zašto, tko, što i kako promijenilo u međunarodnim odnosima. Sada vlade kulturnu diplomaciju više ne koriste kako bi pokušali nekoga uvjeriti da „… je naša kultura bolja nego vaša, stoga vam je bolje činiti što vam mi kažemo“. A i ono što se također promijenilo je da su kulturne ikone potisnuli trendovi koji ponekad potječu od pojedinaca i naravno, usko povezano s tim, promijenilo se i ono kako, budući da postoje novi oblici razmjene poput Youtube-a i blogova koji potencijalno pronose nečiju vijest i poruku u svijet. Sada imamo Internet, kabelsku i satelitsku televiziju i kanale koji emitiraju vijesti 24 sata na dan. Možemo sami za sebe odlučiti.

• Hvala vam.

Turkish Ambassador Burak Özügergin Rijeka 17. 05. 2011.

• The cultural component of diplomacy is nothing new. It has been practiced widely for as long as one can remember.

• For centuries, countless speakers, authors, books, films, exhibitions, musicians and athletes have travelled all over the world to represent their country.

• What has changed is how such activities are organized these days, by whom, and what the subject matter is. And of course, why cultural exchanges occur in the first place. This is my central idea. The why, who, what and hows are changed in international cultural exchange.

• First lets look at why cultural diplomacy was conducted in the old days- and by that I mean the Cold War. In those days, cultural diplomacy meant the advancement of national self-interest using cultural means.

• The idea was that if you as a country could demonstrate that your way of life was better than the life on the other side of the Wall, you could persuade the others to understand you, appreciate you, and maybe even be more like you. At minimum, hopefully if they saw that you had good intentions, they would not stand in the way of your foreign policy goals.

• So Cold War cultural exchange initiatives were not developed to really empathize with each other, but to be more influential on target populations. Cultural exchange, therefore, was more a reflection of the competition between the Cold War camps.

• I have great news. The Cold War, ladies and gentlemen, is over.

• Things did change quite a bit since the Cold War; and the older model of cultural diplomacy is therefore a little out of date. Now we live in a multi-polar world. We are much more connected. We are much more integrated.

• In any case, the nature of diplomacy itself has also changed. There is no more just closed-door hardcore political diplomacy. There is economic diplomacy, energy diplomacy, environment diplomacy, human rights diplomacy, as well as, of course, cultural diplomacy.

• One can say that international relations have changed for the better for most of us. The center-periphery relationship is gone. And gone too is ethnic cultural centralism of either the West or the East which believes in the superiority of one’s own culture, convinced that it has universality, and that therefore it should be spread.

• Not anymore. The reason that cultural exchange was encouraged by governments throughout the Cold War, to influence the behavior of target audiences for ideological purposes, has greatly diminished in significance.

• The isolation of various countries is broken so that people can witness the reality of multicultural coexistence in the world. Now we can more easily see the strong and weak points of our own cultures with reference to other cultures.

• As far as who is now engaged in cultural interaction, the answer is everybody. But in the old days, subjects of international relations used to be limited to pretty much only governments. Now companies, NGOs, people, everybody is talking to each other directly. Because we are all networked. New technologies are exploding the number of communications around the world. Because we can, and we do. That is how a lot of ideas travel from one living room to the other, one office to the other, around the globe. Directly.

• By no means, governments’ use of cultural diplomacy as a tool is dead. Quite the opposite, it is alive and well. It will be, always. But by itself it is insufficient to explain the vast exchanges that are going on in the world.

• Globalization has generated two opposing forces as far as cultural interactions are concerned. On the one hand people can be less open, sometimes intolerant to outside cultures, on the other hand they can’t get enough of foreign cultural goods.

• In this closed model, the pull is towards the rediscovering, re-emphasizing and sometimes even re-inventing one’s own cultural assets in a way that rejects outside influences more than ever.

• We may call this sort of behavior micro-nationalist tendencies. You don’t want to hear about others. Our songs, our poems are just fine. Especially if your country has just been liberated from the political, and therefore cultural influence or domination of a larger entity.

• That brings us to the subject of what is actually being exchanged culturally. The cultural icons of yesterday are still there, and will be for the conceivable future. But it is also true that nowadays people from different countries are prouder of their own values and heritage and are less convinced that they must adopt other people’s lifestyles. Coca Cola and McDonald’s just don’t carry the same meaning they did a few decades ago.

• On the other end we have the open model. Globalization has broken down the barriers which for so long prevented ordinary people to people contacts. People actually want to see what is going on on the other side of the fence. And there is a historically unprecedented deal of looking across the fence going on.

• What is striking now is that people have taken culture into their own hands in international relations. This is one of my central ideas. Governments and cultural diplomacy have taken a back seat in cultural exchange among nations.

• Nowadays people are smart. There is a free market for ideas, including foreign cultural goods. By the way, many forms of cultural knowledge and practice, performance, artistic work, and culinary skill have a serious commercial dimension, which makes the case for private enterprise, alongside just governments, taking an interest in cultural goods even stronger.

• So if we are talking about a marketplace for cultural goods, it naturally means that your cultural goods have to be attractive. They must make life better. More interesting. They must be in keeping with the times, reflect acceptable, current values. They must be attractively packaged. People will no longer watch bad quality films. They have better things to do with their time. And definitely they must not be, or perceived to be, part of state propaganda. They must be original. Again, people detect fakes and copies and stolen ideas very easily. So you must have a good idea, and sell it well.

• (Anybody watch any Turkish tv series lately?)

• At the beginning of my remarks, I pointed out to the reasons why cultural exchanges were being pushed by governments. Today, there is a need for cultural projects not for propaganda, but to increase understanding across cultures and build bridges between peoples.

• This is why Turkey, alongside Spain, has put forward the concept of an Alliance of Civilizations at the United Nations. The underlying idea that there are many cultures, but one humanity. We do not have to agree or like the same things, but we all have to respect each other.

• This is of course in contrary to the theory that says people are hopelessly different.

• We think that the world is somewhere between a constant clash between different cultures, and the opposite view-that globalization is making everybody alike (the clash of civilizations v. flat-earth theory)

• We in Turkey think that cultural diplomacy of today should focus on establishing dialogue and understanding between different cultures, not try to forward a foreign policy agenda. This is the best medicine for the prevention of radicalism and extremism in the world.

• We live in a region which has seen the best and the worst that humanity can offer. The cultural depth of Southeast Europe and the Balkans is extremely rich in comparison with some other parts of the world.

• But we have also witnessed painful and horrible episodes in the history of our region. Therefore we must make sure that we speak the language of coexistence; not of intolerance, xenophobia, and racism.

• We are faced with many common problems whose resolution must be coordinated through a new approach in international relations. This requires changes in the accustomed thinking, principles and norms in order to reach new consensus.

• I am talking about cultural engagement – it is more about mutual understanding and respect of distinctiveness than it is about highlighting differences.

• To sum up. I said that the why, who, what and how in cultural exchange in international relations have changed. Now cultural diplomacy is not used by governments to try to convince that “our culture is better than yours, so you better do as we say”. The what has also changed, the cultural icons are supplanted by trends sometimes originating from mere individuals And of course closely connected to that, the how is changed also, as there are new forms of exchange, such as youtube and blogs potentially bringing whatever your message is to the whole world. Now we have the internet, cable and satellite tv, as well as 24 hour news channels. We can decide for ourselves.

• Thank you.