Nives Opačić o turcizmima u hrvatskom jeziku

Pošto oka suhih šljiva? upitat ćemo se uz ostalo u razgovoru na temu s poznatom jezikoslovkom i neumornom jezičnom savjetodavkom Nives Opačić.

Srijeda, 23. ožujka 2011. u 18,30
Narodna čitaonica, Korzo 24

„Stari ljudi nekoć su se vrlo zorno izražavali ustaljenim izrekama (frazama) kao usporedbama. I govornici i sugovornici znali su te izraze, pa nije trebalo trošiti vrijemena objašnjenja. Pripremajući se za jednu prevoditeljsku radionicu, suočila sam se s činjenicom da mladi više uglavnom ne znaju mnoge od tih frazema, a one koji ih još rabe vrlo često gledaju nekako svisoka, kao da su „seljaci“.“ (Nives Opačić)

sudjeluju:
Nives Opačić,
Esma Halepović Đečević,
Vesna Lukanović
Nives Opačić

Pošto oka suhih šljiva
(kostur mojega predavanja)

Turcizmi su riječi posuđene iz turskoga jezika ili one koje su nam došle preko turskoga jezika, pa je turski poslužio kao jezik posrednik. Na kontaktnom prostoru koji su nekoć nastavali Turci (Osmanlije) ostalo je mnogo takvih riječi, štoje i razumljivo jer je ta prisutnost trajala otprilike 5 stoljeća. Za mnoge riječi uopće ne znamo da su turskoga podrijetla (npr. bubreg, boja, bunar, budala, čarapa, čelik, džep, pamuk, papuča, rakija i mnoge druge). Osim takvih riječi, ima i onih koje odmah prepoznajemo da su istočnjačkoga podrijetla, pa najčešće kažemo da su to turcizmi, upravo zato

što preslabo razlikujemo (preslabo znamo) da su neke od njih došle k nama tek kroz turski filtar (kao jezik posrednik), a one su možda iz arapskoga ili perzijskoga jezika. Zato znamo rabiti i manje striktnu odrednicu, pa reći da su to orijentalizmi, nego sve trpati pod kapu turcizama. Slična se paralela može povući i s europeizmima. I te su riječi najčešće potekle iz grčko-latinske jezične riznice, no rabe se (vodeći računa o specifičnim zakonitostima tvorbe svakoga pojedinog europskog jezika) diljem Europe (jezik diplomacije, politike, bankarstva, svih znanosti itd.), pa ih zovemo (jednako zamagljeno i neprecizno) europeizmima. Najsnažniji prodor turcizama u slavenske jezike na Balkanu zbio se pojavom Osmanskih Turaka na teritorijima bivše Jugoslavije (Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija, dijelovi Hrvatske – Slavonija), no turcizmi su se proširili i po ostalim bivšim jugoslavenskim republikama i autonomnim pokrajinama (npr. po Sloveniji), premda u Sloveniji zacijelo u manjem broju nego drugdje. Vjerojatno se ondje utjecaj najjače osjeća u kulinarstvu (ćevap, sarma, kajmak, burek i sl.), premda on nije i jedini.

 

Turcizme s kojima se danas susrećemo najbolje je podijeliti u nekoliko skupina.
1. Potpuno udomaćene riječi u hrvatskom jeziku. Za mnoge od njih nemamo hrvatsku zamjenu, nego ih susrećemo uglavnom na cijelom hrvatskom jezičnom području (pa su nam neutralne riječi, kao npr. boja, bubreg, čarapa, limun, majmun, pamuk, šal, sapun i sl.).

2. Nazivi vezani uz specifičnosti muslimanske (islamske) religijske, kulture, etnografske, kulinarske i slične tradicije (npr. beg, derviš, tekija, dimije, ibrik, imam, efendija i sl.).

3. Orijentalizmi koji su u hrvatskom standardnom jeziku obilježeni kao regionalni i za koje većinom postoje dobre zamjene, ali koji su u nekim hrvatskim štokavskim krajevima obični i prošireni (npr. česma, jagma. kajgana, kajmak, dernek, ćumez, kusur itd.).

4. Izraziti regionalizmi (u Bosni su i među hrvatskim življem uglavnom neutralni – npr. avlija, ćuprija, đuvegija, kesa, kapija, komšija, pendžer itd.).

Kako se može vidjeti, jedni su se orijentalizmi u hrvatskom jeziku udomaćili i postali nezamjenjivi, drugi označuju specifične pojmove iz istočnjačke kulture, civilizacije i religije, treći su donekle periferni, no stilski – npr. u beletristici – dobrodošli, četvrti su kao stilski izrazito obilježeni postali dio stilske rezerve. No s obzirom na funkcionalni stil kojemu tekst pripada (a ti tekstovi neće pripadati npr. upravno-administrativnom stilu), ne treba ih puristički (i) uskogrudno tjerati iz hrvatskoga jezika, nego s mjerom i osjećajem procijeniti kada koja (pa i posuđena) riječ dobro odgovara kontekstu i situaciji u kojima je upotrijebljena.

Ovo je okvir mojega predavanja što ga namjeravam održati u Rijeci 23. ožujka 2011. godine.

 

Nives Opačić “otkrila” turcizme u hrvatskom jeziku
Jezici primaju od drugih jezika, pogotovo ako su u bliskom kontaktu. S Turskom smo više od 500 godina živjeli u takvom neposrednom kontaktu i to je moralo ostaviti traga

RIJEKA Pitanje »Pošto oka suhih šljiva?« bilo je uvod u zanimljivo i dobro posjećeno predavanje jezikoslovke Nives Opačić o turcizmima u hrvatskom jeziku, što je održano u riječkoj Narodnoj čitaonici.

Tražeći poveznice između Hrvatske i Turske, Hrvatsko-tursko društvo Rijeka došlo je na ideju razgovora o turcizmima u hrvatskom – pojasnila je Esma Halepović Đečević , predsjednica Društva.

Čarapa, jastuk, boja, bubreg, limun, badem, majmun, šal, pamuk, sapun… – sve su to hrvatske riječi. Ali i turske…

Nives Opačić izlaganje je počela objašnjenjem riječi »oka«, što je stara oznaka za mjeru koju današnji ljudi uglavnom ne razumiju.

Na primjeru ove riječi Opačić je objasnila da se gotovo sve što je istočnog podrijetla proglašava turcizmima, a možda su neke riječi iz arapskog ili perzijskog jezika. Na nizu primjera iz svakodnevnog govora, ali i pjesama, pa i turskih televizijskih sapunica, poznata jezikoslovka ukazala je na brojne turcizme i orijentalizme u hrvatskom jeziku.

– Jezici ne mogu biti kao da su izišli iz kemijske čistionice. Oni primaju od drugih jezika, pogotovo ako su u bliskom kontaktu. S Turskom smo više od 500 godina živjeli u takvom neposrednom kontaktu i to je moralo ostaviti traga – rekla je Opačić.

Postoji nekoliko skupina takvih riječi .

U prvoj su turcizmi koje rabimo kao standardne riječi, poput čarape, jastuka, boje, bubrega, limuna, badema, majmuna, šala, pamuka ili sapuna. Sve su to i hrvatske riječi. U drugoj skupini su orijentalizmi koji su obilježeni kao regionalni, primjerice česma, kajgana, ćumez i kusur.

Regionalizmi na koje se može naići u Slavoniji su avlija, kapija, pendžer, mehana…

Na moru je primjerice, prisutan arsenal, riječ arapskog podrijetla – osvrnula se Opačić, te tijekom izlaganja objasnila i riječi sijaset, dućan, hajduk, kesa, džep, šećer, bekrija, bećar, duhan, đerdan, budala, tavan, nafta, tambura i mnoge druge.

Podsjećajući na vrijeme kad su se turcizmi i orijentalizmi pripisivali srpskom jeziku i time bili nepoželjni, Opačić je na kraju zaključila da trebamo imati na umu da je razgovor održan u Rijeci bio i svečanost hrvatskog jezika.

 

Izvor: Novi List