Predodžbe o Turcima u hrvatskoj kulturi

Edward H. Carr

Stvaranje prvih kolektivnih predodžbi o Turcima u hrvatskoj sredini kronološki se poklapa s periodom tursko-osmanskih osvajanja europskoga jugoistoka. U hrvatskoj kulturnoj javnosti vrijednosne stereotipe o Turcima kroz povijest najvećim su dijelom oblikovali tekstovi hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Kako je slika o njima uvelike bila uvjetovana onodobnim političkim prilikama, to su i Turci u spomenutoj literaturi prikazivani uglavnom negativno, kroz prizmu ratnih sukoba, pa su u domaćim razmjerima i ostali zapamćeni prvenstveno po svojim osvajačkim podvizima[1]. Mitologizirana predodžba o njima kao ‘ljutim neprijateljima’, ‘nasilnim osvajačima’ i ‘opasnim rušiteljima civilizirane kršćanske Europe’ sačuvala se tako putem usmene predaje junačke epike, ali i bogate pisane kulturne baštine, u kolektivnoj svijesti većine južnoslavenskih naroda.

Povlačenjem Turaka Osmanlija na istok i slabljenjem njihova političkog utjecaja jenjava i zanimanje javnosti za njih. Od 18. stoljeća Turci se više ne doživljavaju kao neposredna prijetnja i postaju tek ‘nemila epizoda’ iz prošlosti te su, shodno tome, sve rjeđe predmetom interesa u književnim krugovima, a sve više u onima povjesničara. Ključnu ulogu u konstrukciji slike o Turcima tako je s vremenom, gotovo u cijelosti, preuzela historiografija. Ova promjena žanra unutar kojega se kasnije najvećim dijelom obrađivala turska tema, odnosno pomak iz književno-fikcionalnog diskursa u onaj povijesni, u bitnom je utjecala i na sve kasnije predodžbe domaće javnosti o njima.

Sve do današnjih dana situacija je u bitnom ostala neizmijenjena. Budući da je u suvremenom medijskom prostoru turska tematika marginalno zastupljena, a turkološki znanstveni radovi zanemariva odjeka u široj kulturnoj javnosti, danas se o Turskoj i turskom narodu sustavnije može informirati još jedino u okrilju povijesti[2]. Sudeći prema recepcijskom učinku, od posebnog su značaja popularno pisani povijesni pregledi i povijesno-pedagoška literatura za osnovnu i srednju školu. Pritom, međutim, valja napomenuti kako se u ovom prilično etnocentričnom programu povijesti pokazuje vrlo slab interes za Turke kao narod; za njih se posebno zanima u kontekstu nacionalne povijesti, što onda obuhvaća period najintenzivnijih doticaja s Osmanlijama na hrvatskom tlu i, u manjoj mjeri, susjedske odnose sve do osmanskog povlačenja s Balkana. Modernoj povijesti Republike Turske posvećeno je tek nešto prostora u sklopu povijesnih zbivanja na međunarodnoj sceni. Stoga i ne treba previše čuditi činjenica da su u kolektivnom domaćem imaginariju Turci, čak i kada više nije riječ o Osmanlijama, i dalje uglavnom prisutni u kontekstu prošlosti.

Potaknuta činjenicom da je dobar dio suvremenih predodžbi o Turcima još uvijek uvjetovan slikom naslijeđenom iz prošlosti, zanimalo me je na koji je način turska tema uklopljena u povijesni diskurs hrvatskih udžbenika novije generacije, odnosno koji su izvanjski faktori utjecali na formiranje istog.

S obzirom na značajne obrate u hrvatskoj historiografiji koncem prošloga stoljeća, analiza historiografske literature, posebno one zakonom propisane, nadaje se ponajprije kao pokušaj propitivanja eventualnih promjena u vladajućoj društvenoj ideologiji. Ovi zaokreti u načinu viđenja prošlosti bili su izazvani, s jedne strane, teorijskim strujanjima u svjetskoj historiografiji[3], a s druge pak – u mnogo većoj mjeri – regionalnim političkim događanjima devedesetih koja su i potaknula nova pisanja nacionalnih povijesti.[4] U prilog praktičnim dometima ovog revizionističkog vala u nas svjedoči prava bujica novih udžbeničkih izdanja koja su sredinom devedesetih svojom raznovrsnom ponudom pretvorila nekoć homogeno tržište pedagoške literature u pravo poprište borbe oko značenja. Udžbenici su stoga zanimljiv objekt istraživanja i kao svojevrsno ogledalo društva koje ih proizvodi: dobar su vodič kroz njegove vrijednosti[5] i poticajna građa za analizu kolektivnih predodžbi o drugima.

S namjerom da se ispita u kojoj je mjeri nova povijesna znanost, rođena 90-ih u Hrvatskoj, napravila zaokret u interpretativnom pristupu i je li barem pokušala iz dominantnog diskursa odagnati onaj ‘vjekovni turski mrak’ kojega se, i dalje, grozi naša kulturna javnost, kritičkom je ispitivanju podvrgnuto nekoliko udžbenika povijesti napisanih u razdoblju od 1986. do 2006. godine. Pritom su odvojeno analizirana danas zastarjela udžbenička izdanja, napisana do 1991. godine i koja su izašla iz upotrebe, i ona koja su nastala kao rezultat povijesne revizije na prijelazu stoljeća. Kako se turska problematika najviše obrađuje u programu šestog razreda osnovne, odnosno drugog razreda srednje škole (gimnazije), to je i nastavni materijal samo tih razreda bio predmetom ove analize.

Turska je tema ušla u domaće udžbenike na vrata nacionalne povijesti u čijem su nastavnom programu pak središnji dio zauzeli opisi hrvatsko-turskih sukoba. Stoga je već i ovako sužena perspektiva iz koje se govori o Turcima dijelom pogodovala stvaranju jedne općenito negativne slike o njima. Sami tekstovi u kojima se tematiziraju sukobi s Turcima prilično su sažeti i informativni, zasnovani uglavnom na pripovijedanju događaja, s pomnom kronologijom turskih osvajanja i svih važnijih bitaka. Svojim tonom ustraju na neutralnosti i nepristranosti što se objašnjava zahtjevima odgojno-obrazovnog žanra. Pa ipak, i pored načelne znanstveničke objektivnosti i suzdržanosti ova literatura posjeduje zanimljivu imagološku građu u kojoj je, pri pomnijem čitanju, moguće zamijetiti elemente jednog neznanstvenog i često ideologiziranog diskursa.

Među brojnim stereotipnim ulogama koje se pripisuju Turcima u danas zastarjeloj povijesno-pedagoškoj literaturi, posebno se izdvajaju slijedeće: oni su najčešće ‘nepoželjni osvajači europskih teritorija’, ‘nasilnici’, ‘uzročnici svekolikog zaostajanja u razvoju naših krajeva’ i ‘fanatični borci za vjeru’.

Kakav će status u povijesnom kontekstu pripasti nekom narodu, dade se naslutiti već i na temelju pomno odabranog leksika u naslovu kojime se on uvodi u nastavnu građu. I dok se, primjerice, neki narodi pojavljuju ili miroljubivo dolaze kako bi osnovali iutemeljili[6] svoje države na određenom teritoriju Europe, Turci u nju nasilno provaljuju i prodiru[7]. Od nekadašnjih naslova o «Prodoru Turaka na Balkan»[8], pa sve do onih recentnijih o «Turskim provalama u Hrvatsku»[9], i spominjanja njihovih «nemilosrdnih navala»[10], nema bitnih pomaka: predodžba o Turcima kao nepoželjnim osvajačima europskih teritorija, kako u zastarjelim tako i u onim recentnim udžbeničkim izdanjima, ukazuje se kao konstanta i jedna od prevladavajućih slika na kojoj se i dalje sustavno inzistira.

Stereotip o turskom nasilništvu još je donedavno bio nezaobilazan dio nastavne građe o osmanskim Turcima. Njihova je pojava u kontekstu nacionalne povijesti isključivo negativno atribuirana, i to uglavnom na narativnoj razini – kroz učestalo navođenje i opise njihovih zlodjela: «nasilno su uzimali kršćansku djecu», «klali su kršćane ili ih odvodili u ropstvo», «narodi su nekoliko stoljeća pod turskom vlašću grubo izrabljivani», «prilikom provala Turci su palili sela, pljačkali stoku i razna materijalna dobra te odvodili ljude u roblje»[11], i tome sl. Čitav je dojam bio zaokružen popratnim ilustracijama koje još više osnažuju dominantne stereotipe; uz nekoliko ilustracija turskih vojničkih redova, svoje su mjesto u udžbenicima pronašle i slika Turaka koji odvoze glave ubijenih kršćana, ona koja prikazuje ljude nabijene na kolac te prikaz Turaka koji odvode roblje[12].

Osim podrobnih opisa ‘turskog nasilništva’, svi su povijesni udžbenici bili složni u vrlo jednostranom i negativnom vrednovanju posljedica turskih osvajanja. Sudeći prema njihovim prikazima tih osvajanja, nijedan od protivničkih naroda u hrvatskoj novovjekovnoj povijesti nije nanio toliko štete hrvatskom narodu kao što su to učinili Turci. Među općenitim posljedicama turskih osvajanja, a koje su sve odreda vrednovane negativno, sa posebnim se žaljenjem spominju «ekonomski i kulturni zastoj»[13]kao i činjenica da je «dio pokorenog stanovništva primio islam»[14]. Stoga se i dolazak Turaka u naše krajeve u pravilu dočaravao vrlo živopisnim i emotivnim stilom – gotovo kao da je riječ o ulomku književne fikcije:

Pored višestruko opetovanog motiva turskog nasilništva i nevolja koje su donijeli u naše krajeve, u domaćoj se historiografiji o Turcima provlačio još jedan klišej: ‘vjersko objašnjenje’ njihovih osvajanja. Iako su novovjekovnom povijesnom pozornicom prodefilirali mnogobrojni ratnici, ipak su osvajački pohodi samo jednog naroda bili opisivani kao fanatični i vjerski – oni Turaka Osmanlija. Govoreći o usponu Osmanskoga Carstva te uspjesima njegove vojske, autorski dvojac jednog udžbenika iz ranih devedesetih objašnjenje za to pronalazi u vjerskom ustroju islama:

I nešto kasnije se, u istoj knjizi, ponavljaju sad već etablirane ‘povijesne istine’ o karakteru islamskih vojski; u osvrtu na državno uređenje Osmanskoga Carstva, sažeto stoji: «Osmanska je država imala jaku središnju vlast i stalnu stajaću vojsku prožetufanatizmom islamske religije (kurziv moj).»[17]

Fanatizam je tako ostao rezerviran samo za muslimanske borce bez obzira na stoljeće i na moguće drukčije tumačenje njihovih vojnih uspjeha. Problem počiva u pokušaju da se pojmom islama poslužilo kao univerzalnim interpretativnim načelom različitih povijesnih događaja. Previdjela se, naime, činjenica da su «’islam’ i izrazi izvedeni iz njega ‘ideološki tipovi’ koji se trebaju koristiti suptilno, s velikim zadrškama i prilagodbama značenja, (…) ako se (već) koriste kao načela za objašnjavanje povijesti.»[18] Previdjela se također i činjenica da se samo neki segmenti intelektualne i kulturne povijesti mogu objasniti u okvirima islama[19], te da su za tumačenje političko-ekonomskih prilika neke druge odrednice mnogo korisnije i relevantnije od onih vjerskih. Kao svjetonazor i sistem vjerovanja, on je tek pripomoć u interpretaciji povijesti, ali nikako ne pruža sve elemente nužne da se shvati dinamika povijesnih mijena.

Pripadajuća povijesna čitanka, kao dopunska lektira ovom udžbeniku, imala je za zadaću – kako se ističe – «proširiti spoznaje dobivene učenjem iz udžbenika». Izborom tekstova koji svojim tonom nimalo ne zaostaju za jednom junačko-epskom retorikom, ona samo potvrđuje njegovo ideološko polazište. Svi tekstovi u njoj odreda ističu silovitost Turaka, njihove osvajačke napade, trgovanje robljem, govore o tome kako su Turci «žarili i palili», «otkidali od Hrvatske jedan kraj za drugim» i sveli je na «ostatke ostataka nekad slavnog kraljevstva». U nastavku se govori o «turskome zulumu», o Turcima kao «ugnjetačima bijedne raje», o tome kako su nasilnici ljude nabijali na kolac, te kako je u vrijeme njihovih osvajanja «hrvatski narod proživljavao upravo potresnu, najveću nesreću u čitavoj svojoj povijesti»[20]. Vrhunac je ovog protuturskog ‘pjevanja’ predstavljao dramatični ulomak o danku u krvi iz Andrićeva romana Na Drini ćuprija. Nema nikakve dvojbe u to kakav je učinak na mlade ljude morao proizvesti ovaj književno-fikcionalni odlomak, prepun fraza o «preplašenim licima ugrabljenih dječaka», «suznim očima» majki što su «raspamećene jaukale, urlale» i plačnim glasom djecu dozivale: «…sine, nemoj majke zaboravit’»[21]

Odabrani tekstovi u čitanci – najčešće preuzeti iz starih kronika, putopisa i književnih zapisa – mogu biti izuzetno poticajni kada im se pristupa s distance nužne pri radu s ovakvim tipom povijesnih izvora. Međutim, popraćeni pitanjima koja sugeriraju jednoznačne odgovore, poput onih – «Na koga vas podsjeća postupanje Turaka s ratnim zarobljenicima i robovima?», ili pak «Što su roditelji činili da svoju djecu spase? Opišite očaj majki čija su djeca odvedena.»[22] - odabrani odlomci ne potiču na kritičko razmišljanje i osvješćivanje ideološkog balasta u povijesnim izvorima već, naprotiv, ustrajavaju na isključivosti u interpretiranju povijesnih događanja.

Prema onome što ilustriraju gore navedeni primjeri, dolazak Turaka u jugoistočnu i srednju Europu u ranijim je povijesnim pregledima općenito prikazivan vrlo jednostrano i negativno. Međutim, ako su već ranije generacije i gradile svoju percepciju Turaka na temelju emotivno nabijenih tekstova o «ostacima ostataka», «predziđu» i «danku u krvi», iznenađuje podatak da ni neka recentnija izdanja nisu napravila značajniji otklon u pristupu ovoj temi. Suprotno očekivanjima, udžbenici imagološki najvećeg potencijala po pitanju turske teme upravo su neki od izdanaka suvremene hrvatske historiografije (izdanja iz 1999., 2001, 2003.)[23]. Usprkos provedenim revizijama njihovi su autori od svojih prethodnika naslijedili gotovo sve dominantne predodžbe o osmanskim Turcima. Tako su i školarci najnovije generacije, baš kao i njihovi prethodnici, stjecali svoja (uglavnom) prva saznanja o Turcima kroz poglavlje naslovljeno «Doba turskih nevolja»[24]. Njime se već navješćuje jedna dramatična i kitnjasta retorika koja će se provlačiti čitavom nastavnom jedinicom. Da ona više priliči tonu hrvatskih kronika ranog novovjekovlja negoli neutralnom diskursu jednog školskog udžbenika, zorno ilustriraju sljedeći navodi.

Stoljeća «turskih nevolja» bit će tako patetično predstavljena kao «tragično, ali junačko doba»[25], kada je «Hrvatska preživljavala u paklu požara i okršaja»[26], kada su turske «akindžijske skupine upadale u sela i činile strahote», kako bi «dječicu trgali s majčinih prsa, žene pred očima muževa oskvrnuli, djevojke grabili iz majčina zagrljaja, stare roditelje naočigled sinova sjekli…»[27], «pljačkali, palili i klali, a zarobljenike svezane za konjske repove odvodili u prodaju»[28], te kako bi hrvatskim vitezovima poslije ljute bitke «… svima koji su ležali na polju, i poginulima i ranjenima, rezali nosove i trpali ih u vreće»[29]; «ubojitost turske vojske» uzbunila je Europu[30], «a kako je svaki rat za nju bio džihad – sveti rat protiv nevjernika, turska je vojska, (…) bila zastrašujuća snaga»[31]. «Zažareno nebo iznad zapaljenih sela nadaleko je izazivalo paniku te se stanovništvo sklanjalo u šume ili bježalo iz zemlje.»[32] Bila su to dva «čemerna stoljeća hrvatske povijesti»[33], kad «Turci nalegoše na jezik hrvatski»[34] i kada su «mnogi pak, ne vjerujući u život pod Turcima, napuštali djedovska ognjišta i noću ‘pri svićah i pri zvizdah’ bježali u sigurnije krajeve.»[35]

Svi su stereotipni motivi ovdje na broju: od vrlo podrobnih i učestalih nabrajanja turskih osvajanja i pustošenja, inzistiranja na zlodjelima, nasilju, ubijanju i otimačini uz neizostavno spominjanje povorke robova, do definiranja rata kao vjerskog rata – tako da je čak i pri nasumičnom listanju nemoguće previdjeti tematsku sličnost i ideološku bliskost s nekima od najranijih, vrlo stereotipnih tekstova turske tematike u starijoj hrvatskoj književnosti[36].

Pristranosti udžbeničkih tekstova pridonose, između ostalog, i određeni postupci na narativnoj razini. Tako se, primjerice, faktografski način pripovijedanja nekog povijesnog događaja često prekida ulomcima preuzetim iz povijesnih vrela, koji se tretiraju kao samorazumljivi i objektivni povijesni iskazi, kao očigledne činjenice. Također, valja napomenuti da se vrlo rijetko navode izvori iz kojih se preuzimaju određeni citati, što onda dovodi do miješanja faktografskog i fikcionalnog pripovjednog žanra, pri čemu istu ‘težinu’ imaju tvrdnje jednog suvremenog povjesničara i nekog nepoznatog (ljeto)pisca otprije nekoliko stoljeća. Budući da se od takvih navoda autori udžbenika ne ograđuju popratnim komentarima već ih, naprotiv, integriraju u znanstveno-popularni diskurs povijesnog udžbenika, oni na taj način preuzimaju i idejno-vrijednosne sudove dotičnih izvornika. To je posebno slučaj s frazama snažnog ideološkog predznaka, kovanicama onodobnog političkog ozračja – poput one o «predziđu kršćanstva» (antemurale christianitatis) ili pak «ostacima ostataka» – a koje, premda izvorno pripadaju jednom drugom diskursu i vremenu, i dalje suvereno vladaju domaćom povijesno-pedagoškom literaturom.

Osim tekstualnog dijela, jednako važnu ulogu u stvaranju određenog tipa diskursa u udžbeniku imaju i neverbalni elementi, kao što su grafički prilozi i popratne ilustracije. Za ovu su analizu posebno zanimljivi bili oni udžbenički primjerci u kojima se uočava stanovito razilaženje i nesklad između verbalnog i ikonografskog diskursa. Iako su autori nekih udžbenika novijeg datuma krajnje oprezni u svom nastojanju da što neutralnije predstave zajedničku hrvatsko-tursku epizodu iz prošlosti, teško je ne zamijetiti orijentalizam koji im se potkrao u ilustracijama. Jedan od grafički atraktivnijih udžbenika[37], i pored vrijednosno neutralnog tona izlaganja, ističe se tako vrlo tendencioznim odabirom slikovnog materijala. Ako je, dakle, suditi prema slikama koje prate tekst s ciljem da što bolje dočaraju određeno razdoblje, dolazak Turaka u ove prostore značio je pravu katastrofu. Većina ih je posvećena sukobima, traumatičnim prikazima ratovanja i otimačine, i kroz njih je ona negativna predodžba o ‘bijesnim islamskim osvajačima’, ‘preprodavačima roblja’ i ‘nasilnim otimačima kršćanske čeljadi’ doživjela svoj puni zamah. Kako se uz ilustracije većinom ne navodi ni vrijeme nastanka niti autorstvo, one su na taj način lišene povijesnoga konteksta u kojem su nastale, te svojim nijemim slikovnim jezikom odašilju nerijetko vrlo rječite i jednoznačne poruke. Pri tome se posve previđa da su svjedočanstva što nam o prošlosti pružaju slike – posebno one drugih kultura – prije način viđenja ‘drugih’, često prepun netočnosti i predrasuda, negoli realističan prikaz stvarnosti[38]. Popratne legende i podnaslovi, kao što su: «Turci odvode kršćane u roblje», «Sukob turske i kršćanske vojske», ili već na sljedećoj stranici, opet – «Turci otimaju kršćane za roblje», «Borbe kršćana s Osmanlijama»[39], i tako u više navrata – svojim tonom prije svega nastoje jedan povijesni sukob političkoga predznaka protumačiti u svjetlu sukoba dviju civilizacija.

Kada je riječ o novijim izdanjima povijesnih čitanki, svojim sadržajem u bitnom ne zaostaju za udžbeničkim predlošcima, što je i razumljivo jer ih u pravilu sastavljaju isti autori. Više su pažnje i ovaj put privukle upravo one čitanke i priručnici koji se sve donedavno nisu uspjeli osloboditi ideološkog balasta starije historiografije[40]. Glavnina odabranih tekstova u njima posvećena je isključivo hrvatsko-turskom ratovanju (budući da se neki drugi aspekti susreta ovih dvaju naroda niti ne spominju), stereotipnim lamentacijama o turskome nasilju i nevjerništvu («Kud prođoše, nesreću posijaše»[41]) i stilski se izvrsno uklapa u retoriku matičnog udžbenika. Onu ulogu koju je imao nekad nezaobilazni Andrićev odlomak o danku u krvi (a koji je u novim povijesnim čitankama izostao iz posve drugih razloga), u čitankama na prijelazu stoljeća preuzeli su ulomci iz djela starih hrvatskih kroničara i putopisaca, poput odlomka iz Zapisa popa Martinca - teksta s kraja 15. stoljeća, paradigmatična po svojoj stereotipnosti, ili pak odlomka o turskoj trgovini robljem, hrvatskoga putopisca B. Georgijevića.[42]. Popratna potpitanja, baš kao i u ranijim izdanjima, namjesto kritičke distance grade sentimentalne mostove, nastojeći vratiti čitatelje u vrijeme nekadašnjih sukoba: «Opišite postupke Turaka prema kršćanima»[43], «Razmišljaj o plaču popa Martinca. Što ti danas osjećaš za ljude onog vremena koji su doživjeli veliku tragediju?»[44], ili pak zadatak uz jednu ilustraciju bitke: «Možeš li povezati Turke koji sijeku Hrvatima glave sa sindromom Kraljevića Marka? Zapiši u bilježnicu tri nasilničke pojave kojih se Hrvati najviše boje.»[45].

Upravo je ovakav nekritički pristup povijesnim izvorima i doveo do toga da se diskurs suvremene akademske zajednice o Turcima Osmanlijama u bitnom ne razlikuje od diskursa starih izvora s turskom tematikom otprije nekoliko stoljeća. Štoviše, neki tekstovi hrvatskih pisaca ranog novovjekovlja i pored izrazite protuturske angažiranosti sadrže značajan udio vrijednosno neutralnog, pa čak i afirmativnog govora o turskoj kulturi[46], što se baš i ne bi moglo reći za dobar dio domaće povijesno-pedagoške literature recentnijeg datuma. Neki su udžbenici, za razliku od starijih izvora, čak i mnogo koherentniji u svom općenito negativnom, jednostranom i stereotipnom vrednovanju Turaka, a samim tim i prilično daleko od kriterija suvremene povijesne znanosti.

Kao moguće objašnjenje za ovo uplitanje književnoga narativa u jedan znanstveno-popularni žanr mogla bi nam poslužiti teza o tome kako kulturni stereotipi o drugima igraju važnu ulogu u procesu konstituiranja nacionalnog identiteta[47]. Naime, u žaru nacionalnog zanosa, u Hrvatskoj se sredinom devedesetih javila potreba za jasnim definiranjem vlastite nacionalne priče, pri čemu je odlučujuća uloga pripala (re)konstrukciji nacionalne povijesti. A kako se svaka ‘drugost’ i ‘tuđe iskustvo’ (dakle, sve ono što ‘mi’ nismo)[48] ubrajaju među konstitutivne elemente u tvorbi nacionalnog identiteta, tako je i hrvatski nacionalni narativ ispričan dobrim dijelom kroz negativnu sliku o Turcima. U tom su kontekstu i sve one priče o «antemurale christianitatis», «štitu hrvatstva» i «istočnome neprijatelju» koji je vjekovima jezdio i prijetio domovini, bile i više nego dobrodošle.

Za tvrdnju da je općeniti animozitet naspram Turaka u popularnoj historiografiji dobrim dijelom uvjetovan potrebom nacionalnog samoodređenja, moguće je pronaći brojne potvrde u domaćim udžbenicima povijesti. Tako se kroz priču o «masovnom egzodusu starosjedilačkog hrvatskog stanovništva pred neposrednom turskom opasnošću»[49], o «napuštanju domaćeg ognjišta (koje) izaziva tragediju hrvatskog naroda i ostavlja duboke posljedice u kasnijem povijesnom razdoblju»[50], o pogubnim posljedicama turskih pustošenja na daljnji gospodarski, kulturni i politički razvoj[51], posljedicama toliko pogubnim da se neki dijelovi Hrvatske «nisu ni do današnjih dana oporavili od turskog pustošenja (!)»[52] - motivi ‘tragične prošlosti’ vješto stavljaju u službu modernih nacionalnih mitova. Naglašavanje važnosti obrambenih ratova, zatim priče o «Hrvatima prognanicima i izbjeglicama», kao i isticanje da «hrvatski prostor na koji dolazi tuđinac mijenja etnički i vjerski karakter»[53]umnogome podsjeća na domaće medijske napise iz ratne svakodnevice s početka devedesetih. Ovakva projekcija prošlosti na ogledalo sadašnjosti je, uostalom, jedna od važnih komponenti svih nacionalnih pripovijesti[54]. Istoj svrsi – što jasnijem omeđivanju nacionalnog identiteta – služe i brojni drugi komentari, vješto utkani u povijesnu naraciju, a upravo prezasićeni domoljubnim patosom: posebno oni o «simbolici rastrganog hrvatskog bića koje od doba turskog straha do danas teži prema svjetlu», o «najjadnijoj i osamljenoj Hrvatskoj koja je imala snage da u turskom okruženju (…) iskaže otpor i prosvjeduje protiv nepravedne Europe koja ju je napustila», zatim strukturalne analize «straha dalmatinskog stanovništva u doba osmanske navale», ili pak poticaji na «razmišljanje o tragičnom vremenu oko 1500. godine», o «tragediji hrvatskog naroda» kao i nužnosti obnove i pružanja «duhovnog otpora silama razaranja»[55].

Gotovo kao pravilo nadaje se zaključak: što se udžbenik više smatra mjestom nacionalnog samopotvrđivanja, to su i u njemu prikazane/interpretirane turske provale, pustošenja i zlodjela pogubnija i veća – kao svojevrsna protuteža nacionalnoj otpornosti i žilavosti.

Gledano iz perspektive Carrove tvrdnje iz podnaslova, da je svako djelo povjesničara u određenoj mjeri ogledalo društva u kojemu djeluje[56], svi navedeni prikazi hrvatsko-turskih sukoba, osim što služe kao ilustracija kolektivnih predodžbi o Turcima, pružaju istovremeno i dobar uvid u domaće suvremene društveno-političke prilike. U potrebi «zidanja čvrstog predziđa» i jasnog ograđivanja od tursko-osmanskoga elementa moguće je pročitati i političku sklonost da se hrvatski nacionalni element pozicionira u kontekst – pa makar i periferni – zapadno-europske civilizacije [57]. Kao jedan od ciljeva u programu hrvatske povijesti se, između ostalog, i ističe upravo razvoj učeničke svijesti o činjenici da je «Hrvatska doista bila i ostat će dio europske kulture»[58]. Budući da su Turci stoljećima doživljavani kao ‘vjekovni istočni neprijatelji’ i ‘opozicija svemu zapadnjačkom’, njima je tako pripala uloga glavnog ‘krivca’ za deeuropeizaciju države i šire regije. U tako zacrtanom kurikulumu nacionalne povijesti, svako jasno definiranje nacionalnog identiteta podrazumijevalo je odlučno isključivanje Hrvatske od bilo kakvih istočnih elemenata i dokazivanje njezine ‘prirodne’ pripadnosti jedino zapadnoeuropskome kulturno-povijesnom kontekstu.

Da postoje, ipak, svojevrsni otkloni od ovakva predstavljanja Turaka u povijesno-pedagoškoj literaturi, svjedoče tek pokoji, još uvijek malobrojni primjeri[59]: riječ je o uglavnom nepristranim i neutralnim prikazima tursko-osmanskih osvajanja, s naglaskom na njihovoj vojnoj sili i snazi. Osim toga, u njima se sve češće nastoji pružiti pogled i s one ‘druge strane’, pa povijesne čitanke pored domaćih izvora, citiraju i djela stranih kroničara.

Izuzev ovih prigovora upućenih pojedinačnim udžbenicima, postoji i jedan zaključni koji bi se mogao protegnuti na sva povijesno-pedagoška izdanja: naime, niti zastarjela, niti suvremena izdanja udžbenika povijesti nisu, unatoč spomenutim razlikama u retorici, napravila značajniji pomak u perspektivi iz koje govore o Turcima. Multiperspektivnost je i dalje ono što im najviše nedostaje. I pored toga što se osmanski Turci obrađuju u nekoliko nastavnih jedinica, o njihovoj se povijesti i kulturnim dostignućima općenito vrlo malo zna. Ratni sukobi i njihove posljedice, odnosno, vojno-politička povijest i dalje predstavlja isključivi kut gledanja i vrednovanja uloge Turaka u povijesnome kontekstu. O nekim drugim, primjerice kulturnim aspektima tursko-hrvatskih dodira gotovo da i nema spomena, što u bitnom osiromašuje, ali i onemogućuje bolju prosudbu nekih segmenata nacionalne povijesti, a time i pitanje vlastitoga naslijeđa. I premda je većina materijalne ostavštine iz doba Osmanlija u Hrvatskoj s vremenom iščezla, teško je i zamisliti da orijentalno-turska kultura, prisutna tijekom dva i pol stoljeća na prostorima «Turske Hrvatske», nije baš ni na koji način obilježila ove krajeve. Međutim, na temelju sadržaja koje podastiru udžbenici stječe se upravo takav dojam. Shodno ranije spomenutoj težnji svrstavanja unutar zapadnoeuropsko-kršćanskoga svijeta, hrvatska se kultura nastojala ograditi od svega istočnog, a to je uglavnom radila sustavnim potiskivanjem i prešućivanjem orijentalnih elemenata u vlastitoj kulturi.

Prvi, još uvijek sporadični pokušaji da se i ti elementi ugrade u korpus nacionalnog datiraju tek odnedavno. Među njima se svakako ističu: navođenje nekih kulturnih posljedica osmansko-turskih osvajanja, posebno uočljivih u hrvatskome jeziku (u vidu posuđenica)[60], kao i spominjanje materijalnih sakralnih spomenika preostalih iz doba Osmanlija (riječ je o nekadašnjim džamijama, kasnije prenamijenjenima u crkve)[61]. Poticajno potpitanje koje potom slijedi: «Razmisli, jesu li i ti spomenici dio naše povijesti?»[62] svjedoči o vrlo važnom pokušaju da se i ovi, do jučer ‘neprijateljski’ elementi prihvate kao ravnopravni doprinosi hrvatskoj kulturi i kao jedan segment njezine baštine.

Međutim, ne učine li se u skorijoj budućnosti odlučniji zaokreti po pitanju tumačenja prošlosti i prijelaz s retorike ‘predziđa’ na onu ‘prihvaćanja’ drugih kulturnih utjecaja, još će zadugo u domaćem kolektivnom imaginariju sve one stereotipne priče o «danku u krvi», «nabijanju na kolac» i «turskome zulumu» imati primat nad primjerice brojnim, nezamjenjivim turcizmima u hrvatskome jeziku kojima se turska kultura upisala u naše krajeve. Za takvo je što prije svega nužan pomak od povijesti kao rivalstva ka povijesti međukulturnog prožimanja i zajedničkog naslijeđa. Konačno, na taj bi se način mogle osvijestiti, pa čak i prevladati neke stereotipne, često iskrivljene predodžbe o Turcima koje su već stoljećima u opticaju u kolektivnom nacionalnom pamćenju. No, dokle god nacionalnu povijest ispisuje pet stotina godina stara književna naracija, dotle će i sve one priče o alternativnim pogledima koje otvara novo pisanje povijesti, ostati ipak samo – pripovijesti.

Burke, P., Očevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza, preveo M. Gregorić, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003.

Carr, E. H., Što je povijest?, preveo D. Vojak, Srednja Europa, Zagreb, 2004.

Dukić, D., Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja, Thema, Zadar, 2004.

Feher, I. M., Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: predrasude kao uvjeti razumijevanja, u: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, uredili Oraić Tolić, D. i Szabo, E. K., FF Press, Zagreb, 2006.

Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, uredili Oraić Tolić, D. i Szabo, E. K., FF Press, Zagreb, 2006.

Klio na Balkanu: usmjerenja i pristupi u nastavi povijesti, urednica M. Najbar-Agičić, preveli D. Kešić, S. Devald, Srednja Europa, Zagreb, 2005.

Said, E. W., Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999.

Said, E. W., Krivotvorenje islama, V.B.Z., Zagreb, 2003.

Walia, S., Edward Said i pisanje historije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Birin, A., Šarlija, T., Hrvatska i svijet od V. do početka XVIII. stoljeća, udžbenik povijesti za II. razred gimnazije, Zagreb, Alfa, 2003.

Birin, A., Šarlija, T., Povijest VI, udžbenik za VI. razred osnovne škole, Alfa, Zagreb, 2004.

Brdal, Ž., Madunić, M., Povijest 6, udžbenik za VI. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 2001.

Budak, N., Mogorović Crljenko, M., Povijest 6, udžbenik povijesti za VI. razred osnovne škole, Profil, Zagreb, 2006.

Budak, N., Posavec, V., Rađanje suvremene Hrvatske i Europe – od seobe naroda do apsolutizma, udžbenik povijesti za VI. razred osnovne škole, Profil, Zagreb, 1998.

Drašković, B., Čovjek u svom vremenu, povijesna čitanka za VI. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1991.

Kargačin, Lj., Povijesna čitanka 1, Školska knjiga, Zagreb, 1990.

Makek, I., Povijest 6, udžbenik za VI. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1999.

Makek, I., Adamček, J., Čovjek u svom vremenu, udžbenik povijesti za VI. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1987.

Makek, I., Kampuš, I., Povijesna čitanka: za VI. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1998.

Matković, H., Drašković, B., Povijest 2, udžbenik za srednje škole, Školska knjiga, Zagreb, 1991.

Mirošević, F., Šanjek, F., Mijatović, A., Povijest za drugi razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2001.

Petrić, H. Ravančić, G., Povijest 6, udžbenik povijesti za VI. razred osnovne škole, Meridijani, Samobor, 2003.

Petrić, H. Ravančić, G., Povijest 2, udžbenik povijesti za II. razred gimnazije, Meridijani, Samobor, 2003.

Petrić, H. Ravančić, G., Povijesna čitanka, za VI. razred osnovne škole, Meridijani, Samobor, 2004.

Posavec, V., Povijest srednjega i ranoga novog vijeka, za VI. razred osnovne škole, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.

Posavec, V., Povijesna čitanka za VI. razred osnovne škole, Profil international, Zagreb, 1997.

Posavec, V., Medić, T., Stvaranje europske civilizacije i kulture: V. – XVIII. stoljeće, udžbenik za II. razred gimnazije, Profil international, Zagreb, 2005.

Rendić-Miočević, I., Poruke predaka – problemski priručnik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije, Profil, 2000.

Sabalić, F., Povijest: za VI. razred osnovne škole, Alfa, Zagreb, 1996.

Samaržija, Z., Povijest 2, udžbenik za II. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

 

---