Tursko-islamska arhitektura u Hrvatskoj

U petak, 23. studenog 2012. u Gradskoj vijećnici održana su predavanja u organizaciji Hrvatsko turskog društva Rijeka u suradnji s Gradom Rijekom pod nazivom “Tursko-islamska arhitektura 16. i 17. stoljeća u Hrvatsko”, predavač Zlatko Karač i predavanje “Moderna i suvremena islamska arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj”, predavač Alen Žunić.


tursko-islamska_arhitektura_u_hrvatskoj-pozivnica1
tursko-islamska_arhitektura_u_hrvatskoj-pozivnica2

 

 

Novi list – BAŠTINA: TURSKO-ISLAMSKA ARHITEKTURA U HRVATSKOJ

U riječkoj Gradskoj vijećnici jučer su u organizaciji Hrvatsko-turskog društva Rijeka održana dva predavanja posvećena tursko-islamskoj baštini te modernoj i suvremenoj islamskoj arhitekturi u Hrvatskoj.

O povijesnom sloju islamske arhitekture u Hrvatskoj, koji pripada razdoblju 16. i 17. stoljeća i vrlo je slabo očuvan, govorio je dr. Zlatko Karač s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, dok se Alen Žunić, student završne godine arhitekture, osvrnuo na projekte i realizacije islamskih bogomolja 20. stoljeća u Hrvatskoj.

Povijesni sloj islamske arhitekture vezan je uz razdoblje turske okupacije naših krajeva, a donedavno je bio gotovo nepoznat. Ostao je na marginama interesa istraživača povijesti umjetnosti i povijesti arhitekture, premda su – kako je naglasio Karač – Turci hrvatskim regijama vladali 303 godine, a stoljeće i pol većim dijelom Hrvatske.

No, odmah po povlačenju Turaka počinje i sustavno rušenje islamske baštine, pa su sačuvane tek malobrojne građevine, među kojima su i tri kupolne džamije na Klisu, u Drnišu i Đakovu, koje su pretvorene u katoličke crkve i zahvaljujući tome izbjegle rušenje.

Govoreći o novom sloju islamske arhitekture u Hrvatskoj koji se javlja početkom 20. stoljeća, Žunić je naglasio da se radi o projektima vezanim uz doseljavanje islamskog stanovništva s područja Bosne, a prve inicijative za gradnju džamija u Hrvatskoj pratili su mnogi otpori, posebno iz redova Katoličke crkve. Uz prenamjenu Meštrovićevog paviljona u džamiju, izgradnju zagrebačke džamije u Folnegovićevu naselju te riječke džamije prema projektu Dušanja Džamonje, Žunić je ukazao i na neke nerealizirane projekte, poput prvog projekta za zagrebačku džamiju Omera Mujadžića iz 1935. godine.

N. VALERJEV OGURLIĆ
Izvor: Novi list

 

Zlatko Karač

TURSKO-ISLAMSKA ARHITEKTURA 16. i 17. STOLJEĆA U HRVATSKOJ

Najslabije sačuvani i donedavno gotovo nepoznati sloj povijesne arhitekture u Hrvatskoj je islamska baština zaostala iz razdoblja turske vladavine, rasprostranjena ponajviše na prostoru Slavonije, Like i Dalmatinske zagore.
Temeljita i sustavna rušenja svih prepoznatljivih simbola Islama dogodila su se već u prvim godinama kršćanske reconquiste krajem 17. st., no ponegdje su praktični razlozi, siromaštvo i pustoš oslobođenih krajeva rezultirali adaptacijama islamskih građevina za nove potrebe – primjerice adaptacijama džamija koje su opstale preuređene u katoličke crkve (Đakovo, Klis i Drniš gdje i danas postoji jedini minaret u Hrvatskoj, datiran u 16. st.).

Pojedine su turske utvrde i dalje služile novim vojnim posadama (Cetin, Drniš, Imotski Perušić, kula Norinska na Neretvi…), a u dužoj su uporabi ostali i dijelovi utilitarne osmanske infrastrukture poput vodovoda i česmi osebujne arhitektonike (sačuvane su u Oriovcu, Požegi, Cerniku, Klisu). Od brojnih mostova, među kojima su veliki osječki i vukovarski mostovi Sulejmanova vremena smatrani onodobnim graditeljskim čudom, danas postoji još samo jedan primjer (kameni turski most na rječici Krupi podno Velebita).

Uz brojne mezarske nišane sačuvane u muzejskim postavima, jedino još postojeće turbe nalazi se u Iloku, gdje je očuvani i hamam s dekorativnom zidnim stucco arabeskama. Najmonumentalniji spomenik osmanske arhitekture u Hrvatskoj je utvrđeni Maškovića han u Vrani nedaleko Zadra, sklop iznimne ljepote i ponajboljega orijentalnoga građevnog umijeća 17. st. Od stambene arhitekture očuvano je više kuća-kula (Jahjić-bega u Gorjanima, nekoliko u Vrgorcu, Lici i zanimljivo – na Makarskom primorju), a ponegdje postoje i rezidencijalni sklopovi (‘kadijini dvori’ u Imotskom, kuća Muljevića u Arslanovcima kod Požege, ‘turske kuće’ u Brodu, Bakru, itd.).

Tek u novije vrijeme u Hrvatskoj je provedena inventarizacija osmanske baštine (periodizacijski istovremene sa slojem renesanse i ranog baroka na tada slobodnim dijelovima Hrvatske), te se taj neobični ‘kontrapunkt’ u dodiru arhitekture Islama sa svijetom zapadne likovnosti danas visoko valorizirana kao posebnost hrvatskoga kulturnog prostora.

U izlaganju su prezentirana do sada provedena istraživanja osmanske arhitekture, recentne obnove i programi konzervatorskih restitucija koje su u pripremi – u rasponu od arheoloških prezentacija, do postupka konzervacija ruševina, adaptacija za nove namjene, te s tim u vezi valorizacijskih i metodoloških problema.

 

Zlatko Karač

TURKISH-ISLAMIC ARCHITECTURE in 16th AND 17th CENTURY IN CROATIA

Until recently, the Islamic heritage left from the times of the Turkish rule was a poorly preserved and completely unknown layer of historic architecture in Croatia, present mostly in the regions of Slavonia, Lika and Dalmatinska zagora region.

A thorough and systematic demolition of all recognizable symbols of Islam happened in the early years of Christian reconquiste in the late 17th century, but in some places, due to practical reasons, poverty and desolation of the liberated regions, the Islamic buildings were adapted for new needs – for example, surviving mosques were converted into Catholic churches (Đakovo, Klis and Drniš that today has the only minaret in Croatia from the 16th century). Some Turkish forts remained in use by the new garrisons (Cetin, Drniš, Imotski Perušić, fort Norinska on the river Neretva…). Some parts of the utilitarian Ottoman infrastructure, like waterworks and drinking fountains of distinctive architecture (preserved in Oriovac, Požega, Cernik, Klis), also remained in use. Out of numerous bridges, among which the big bridges in Osijek and Vukovar from the Suleiman era were considered construction wonders of their time, there is only one still standing today (the stone bridge on river Krupa below Velebit). Along with the numerous tombstones preserved in museums, the only remaining turbe mausoleum remains in Ilok, with the preserved hamam with decorative stucco arabesques on the wall. The finest monument of the Ottoman architecture in Croatia is the fortified Maškovića han in Vrana near Zadar, a complex of exceptional beauty and the finest oriental building achievement from the 17th century. When it comes to residential architecture, several house-towers were preserved (Jahjić-beg in Gorjani, a few in Vrgorac, Lika and, what’s interesting – in Makarsko primorje region) as well as some residential complexes (Kadijini dvori in Imotski, Muljević house in Arslanovci near Požega, ‘Turkish house’ in Brod, Bakar, etc.).

Croatia has just recently performed an inventory of its Ottoman heritage (coinciding with the layer of renaissance and early baroque in the free parts of Croatia at the time). This unusual “counterpoint”, i.e. the meeting point of Islamic architecture and the Western visual arts, is today highly valued as a specific quality of the Croatian cultural space.
This report will present the research of Ottoman architecture so far, the recent renovations, as well as the conservation restitution programs that are currently in preparation – from archeological presentations to procedures for the conservation of ruins, adaptation for new functions, and related assessment and methodological issues.

 

Alen Žunić

MODERNA I SUVREMENA ISLAMSKA ARHITEKTURA 20. STOLJEĆA U HRVATSKOJ

Uzimajući u obzir činjenicu da su posljednje povijesne islamske gradnje u Hrvatskoj izvedene još u doba turske vladavine (do 1687.), posve je neobično što se prvi sljedeći sloj islamske arhitekture ovdje pojavio tek nakon 250 godina, kada se u razdoblju između dva svj. rata u Zagrebu konstituirala veća bošnjačka zajednica.

Nakon neuspjelih inicijativa za izgradnju zagrebačke džamije iz 1908. i 1912., prvi jednostavno uređeni mesdžid otvoren je 1935. u adaptiranom stambenom prostoru u Tomašićevoj ul. 12. Odmah po utemeljenju zaklade i ‘akcionog odbora’ za izgradnju zagrebačke džamije 1937./38 razmatrale su se razne lokacije za novu bogomolju u najužem središtu grada (od Gornjega grada, do Gupčeve zvijezde i Botaničkoga vrta), no u konačnici je Gradsko zastupstvo odobrilo parcelu na Zelengaju za koju je idejni projekt velike kupolne džamije s dva minareta i pomalo hibridnim detaljima nalik na ‘perzijsku’ arhitekture 1939./40. izradio akademski slikar Omer Mujadžić. Drugi znatno moderniji projekt s Mujadžićem je pripremio arhitekt Zvonimir Požgaj 1940./41., ali zbog početka rata gradnja nije niti započeta.

Izrazito afirmativan, no ideologizirani stav vlasti NDH prema tom projektu islamske zajednice rezultirao je preuređenjem Meštrovićeva Doma umjetnika u zagrebačku džamiju (1942.-1944.) realiziranu po autorski relevantnom projektu arh. Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja, uz ogromnu državnu investiciju od 32,5 milijuna kuna.. Uz estetizirani interijer sa stiliziranom islamskom i pleternom ‘starohrvatskom’ (sic !) dekorativnom matricom, najsnažniji akcenti nove ‘Pavelićeve džamije’ bila su tri vitka minareta koji su odlukom komunističkih vlasti uklonjeni 1948./49., kada je objekt vraćen u muzejsku funkciju.

Tek nakon nekoliko desetljeća iznova se aktualiziralo pitanje izgradnje džamije u Zagrebu, pa je. arh. Juraj Neidhardt za lokaciju Srebrnjak-Bijenička podno groblja Mirogoj 1970. izradio izniman, na žalost nerealizirani projekt džamijskoga kompleksa. U konačnici, nova je zagrebačka džamija s avangardnim paraboličnim kupolama, po projektu arh. Džemala Čelića i Mirze Gološa izgrađena 1979.-1987. uz Folnegovićevo naselje. Uz nju, u Hrvatskoj još postoji konvencionalno koncipirana kupolna džamija u Gunji kod Županje (1969.), a upravo je dovršena izgradnja suvremeno oblikovanog Islamskog centra u Rijeci po idejnom rješenju kipara Dušana Džamonje.

Nedovoljno poznavanje islamske baštine u Hrvatskoj u valorizaciji moderne džamijske arhitekture otvara niz interpretacijskih dvojbi na estetičkoj i simboličkoj razini.

 

Alen Žunić

MODERN AND CONTEMPORARY ISLAMIC ARCHITECTURE IN 20th CENTURY IN CROATIA

Taking into account the fact that the last Islamic historical buildings in Croatia were constructed during the Turkish rule (before 1687), it is quite unusual that it took 250 years for the next layer of Islamic architecture to appear, when a greater Bosnian community formed in Zagreb between two world wars.

After the unsuccessful initiatives for construction of Zagreb mosque in 1908 and 1912 the first mesdžid with a simple decoration was opened in 1935 in the adapted apartment in Tomašićeva Street 12. Right after the foundation and the ‘action committee’ for the construction of the Zagreb mosque were established in 1937-1938, various locations were consider for the site of the new place of worship in the immediate city center (from Upper Town, to Gupčeva zvijezda district and the Botanical Gardens). In the end, the City Hall approved a lot in the Zelengaj district. The design for a huge mosque with a dome, two minarets and somewhat hybrid details resembling Persian architecture was created in 1939-1940 by the painter Omer Mujadžić. The second, much more modern project was created by architect Zvonimir Požgaj together with Mujadžić in 1940-1941, but the construction never took place because of the war.

Very affirmative, but ideologized attitude of Independent State of Croatia towards this project of the Islamic community resulted in conversion of Meštrović’s Art Pavillion into a mosque (1942-1944) based on the relevant design by architect Stjepan Planić and Zvonimir Požgaj, and with a huge investment by the state of 32.5 million kuna. Along with the aesthetic interior with a stylized Islamic and ‘ancient Croatian’ (sic!) decorative matrix with a wattle, the strongest accents of the new ‘Pavelić’s mosque’ were three slender minarets that were removed by the communist authorities in 1948-1949, when the building was restored to its original purpose of being a museum.

The issue of the construction of a mosque in Zagreb was again raised after a few decades, so in 1970 the architect Juraj Neidhardt created an exceptional, but unfortunately never built project of a mosque complex on the location Srebrnjak-Bijenička St, below Mirogoj cemetery. In the end, the new Zagreb mosque with avant-garde parabolic domes was built next to Folnegovićevo naselje district between 1979 and 1987, based on the project of architect Džemal Ćelić and Mirza Gološ. Along with this one, there is one more conventionally designed mosque in Croatia, the one in Gunja near Županja (1969). The construction of a modernly designed Islamic Center in Rijeka, based on the design of sculptor Dušan Džamonja, is currently in preparation.

Insufficient knowledge of the Islamic heritage in Croatia in the assessment of modern mosque architecture opens a series of interpretation doubts on the aesthetical and symbolical level.