Zašto udruge prijateljstva

O HRVATSKO-TURSKOM DRUŠTVU U RIJECI

Posjet gradu Rijeci veleposlanika Republike Turske Njegove Ekselencije gospodina Yuksela Soylemeza, njegove umjetničke sklonosti i duhovno bogatstvo, potaknuli su u listopadu 1995. godine profesora Ante Simonića i još dvadeset dvojicu uglednih građana Rijeke iz gospodarskog i kulturnog života na okupljanje inicijativnog odbora i osnivanje Hrvatsko-turskog društva prijateljstva.

Prvi članovi bili su Ante Simonić (predsjednik) i članovi Inicijativnog odbora: Zdravka Alić, Miroslav Banić, Mirjana Banić, Dean Butorac, Josip Deranja, Dražen Deranja, Renata Dobi, Blanka Drakula, Boris Fućak, Ardenija Fućak, Esma Halepović Đečević, Shukri Ibishi, Željko Juranić, Miljenko Kapović, Tomislav Knežević, mons. Ivoslav Linić, Ivan Lesinger, Axel Luttenberger, Sead Mahmutefendić, Subhija Selesković Merdanović, Stasio Scarpa, Mika Šnjarić, Ivo Usmijani, Anton Zgombić i Marta Žuvić Butorac.

Postavilo se pitanje o društvenom angažmanu – posvetiti se principima općeg dobra, poštivanju nečega što je zemljopisno daleko od nas te duhovnim vrijednostima. Ako se bit čovjeka nalazi u proturječju našeg biološkog podrijetla i mogućnosti transcendiranja, onda je naš životni cilj nadići tu suprotnost. Želimo doseći osjećaj unutrašnjeg jedinstva i zajedništva s cijelim svijetom, sa svim postojećim. To gotovo svi pokušavamo ostvariti, svaki put ispočetka u mnogim trenucima tijekom svog života, uvijek tražeći novu harmoniju u sebi i u odnosu sa svojim bližnjima, s cijelim društvom te prirodom. To zahtijeva od nas jaku volju, disciplinu, poštivanje drugih, tu nema mjesta egocentričnosti i pohlepi. O tome mnogi podučavaju, ponekad strogim ili pak dosadnim načinom, pa ih najčešće odbacujemo zbog neshvaćanja. Naime, ljudi više vole čuti lijepu laž nego ružnu istinu pa zbog lijenosti ili straha od prihvaćanja ikakve akcije, odbacuju napor i nelagodu promišljanja, a djelovanje im nije ni na kraj pameti. Zato samo čovjek, svatko ponaosob, može naći svrhu življenja i otkriti putove njena ostvarenja. U tome pomažu osjećaj dužnosti i poštivanje moralnih načela, te odgoj i obrazovanje temeljeni na najkvalitetnijem nasljeđu sveukupnog ljudskog roda. Zašto promišljati o prošlosti i to o nesvakidašnjim temama? Jer samo prihvaćanje novih spoznaja i kvalitetno snalaženje u sadašnjosti, ali i poštivanje odavno postojećega, preduvjet su za poželjnu budućnost. Postavljajući samo sebe, svoju generaciju i vlastiti svjetonazor te vlastite interese u središte svemira, i relativizirajući sve principe, sve nam postaje prihvatljivo. Opasnost od takvog pristupa se iskazuje baš sada, našoj generaciji, svagdje oko nas, činjenicom da sve postaje dozvoljeno. Posljedično se ubrzano udaljujemo od sebe samih, od svog okruženja i od svijeta koji smo razumjeli, voljeli i intuitivno doživljavali sebi bliskim. Opisani narcisoidni i antiekološki nazor ostvaruje vrhunac u neoliberalnim zahvatima u stvarnosti, oduzimajući nam šansu da se borimo i izborimo za bolju budućnost sebi i vlastitoj djeci. Ali postoji golema panorama ljudskih osobitosti, ostvarenja i duhovnih specifičnosti koje svoj krešendo ostvaruju tek zajedničkim naporima mnogih generacija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. O tome reprezentativno govori i natpis na srednjovjekovnim portalima sveučilišta u Cordobi, Sevilli i Granadi: “Svijet počiva na učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvu hrabrih i molitvi pravednih”. Zato raznolikost pristupa i zahvaćanje različitih ciljeva obogaćuje naše civilizacijske napore i omogućava uspjeh. Time se još jednom otimamo rigidnoj shemi ukalupljenih aktivnosti i sebičnosti koje su u to naše doba kvantuma, otuđenosti među ljudima i grubosti društvenih odnosa, doveli u pitanje samu srž ljudske duhovnosti, ugrožavajući mir, veličajući tržišne vrijednosti, natjecanje, mnogima oduzimajući šansu za poželjni život, rasipajući glad, neimaštinu, nezaposlenost, nepismenost, bol, srdžbu, jal…

Prvi ambasador Turske u Hrvatskoj, vrsni diplomat, umjetnik i nadasve uspješan pjesnik, prilikom posjeta Rijeci, svojim je šarmom te značenjem funkcije i zemlje koju predstavlja među društvenom elitom Rijeke lako pokrenuo zamisao o osnivanju društva prijateljstva Republike Turske i Republike Hrvatske. Ideja je provedena u djelo kad je na osnivačkoj skupštini 30. studenog 1995. godine u prostorijama Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci utemeljeno Hrvatsko-tursko društvo Rijeka. Izabran je prvi predsjednik, prof. dr. sc. Ante Simonić, potpredsjednici Blanka Drakula, dipl. oec. i Miroslav Banić, dipl. iur., tajnica mr. sc. Esma Halepović Đečević, te rizničar Tomislav Knežević, dipl. ing. Vrlo brzo društvu je pristupio veći broj simpatizera koji su i danas članovi društva. Hrvatsko-tursko društvo Rijeka tako je postalo prepoznatljivo u Rijeci i hrvatskoj diplomaciji. Profesor Simonić uspješno je vodio društvo sve do studenoga 2001. godine. U tom je razdoblju Rijeka više puta bila domaćin veleposlanicima Yukselu Soylemezu i Daryalu Batibayu, koji su bili rado viđeni gosti, a zatim i domaćini članovima Društva u Zagrebu. Veleposlanik Selahattin Alpar ostvario je vize uspješnih kontakata s članovima Društva tijekom svog diplomatskog mandata u Hrvatskoj.

U sklopu državničke posjete Republici Hrvatskoj 1997. godine, predsjednik Republike Turske Sulevman Demirel primio je u Zagrebu članove Hrvatsko-turskog društva Rijeka. U vrijeme posjeta turski predsjednik Demirel bio je i prvi predsjednik neke strane države koji je govorio u Hrvatskom državnom Saboru od samostalnosti Republike Hrvatske. Prethodno su, već 16. srpnja 1994. godine dva predsjednika, Sulevman Demirel i Franjo Tuđman potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji između dviju država. Vođenje Društva je u studenom 2001. godine preuzela, a i danas je predsjednica, mr. sc. Esma Halepović Đečević. U jesen 2003. godine Rijeku su posjetili veleposlanik Republike Turske Ufuk Tevfik Okyayuz s delegacijom Veleposlanstva, te su bili dragi gosti na izložbi fotografija autorice i članice društva Mirjane Lončar. Fotoaparatom zabilježeni očaravajući prizori Istanbula omogućili su nam da u Rijeci doživimo ljepotu Turske, mosta na kojem se spajaju islam i kršćanstvo povezujući Europu i Aziju. Izložba i druženje s veleposlanikom i članovima veleposlanstva organizirani su u Villi Ružić. Izložbu je otvorio član društva Theodor de Canziani Jakšić, a uzvanici su se mogli diviti i orijentalnoj zbirci iz Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić.

Stoga djelovanje institucija civilnog društva, među kojima golemu važnost imaju nevladine udruge poput Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, otvara krasne vidike i daje nove i značajne poticaje te ukazuje na kompleksnost problema, krhkost znanja i vlastitih vrijednosti sustava. Kulturalni projekti koji služe za opće dobro prisjećaju nas na Senekine misli o granicama znanja: “Nastupit će vrijeme kada će brižljiva istraživanja vođena kroz duga razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono što sada leži skriveno. Jedan jedini životni vijek, čak i kad bi se posve posvetio nebu, ne bi bio dovoljan da se prouči nešto tako prostrano. I tako će se to znanje rascvjetati tek kroz dugi niz godina…”.

Prof. dr. sc. Ante Simonić
Mr. sc. Esma Halepović Đečević