„Znanost i umjetnost u doba Sulejmana Veličanstvenog: sultansko pokroviteljstvo i stvaranje osmanskih klasika“

Tematsko predavanje u  okviru izložbe  Piri Reis u Rijeci održao je 19. lipnja 2013. u Mramornoj dvorani Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka dr. sc. Vjeran Kursar, docent Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

dr. sc. Vjeran Kursar

Znanost i umjetnost u doba Sulejmana Veličanstvenog Sultansko pokroviteljstvo i stvaranje osmanskih klasika Sulejman Veličanstveni je, kao i drugi veliki muslimanski vladari njegovog vremena, poput Akbara Velikog u Indiji, i šah Ismaila u Iranu, bio veliki pokrovitelj umjetnosti, a svoj je dvor i prijestolnicu nastojao napraviti mjestom kulturnog prestiža. Učenjaci i umjetnici bili su neizostavni elementi za isticanje prestiža i slave vladara i njegova dvora.

Pod Sulejmanovim pokroviteljstvom stvoren je kanon klasične osmanske umjetnosti, čija su najviša ostvarenja dosegnuta u književnosti i arhitekturi. U ranomodernim društvima, sve do pojave masovnog tiska što je omogućilo autorima da žive od svojih djela, učenjaci i umjetnici su ovisili prvenstveno o potpori vladara i vladajuće klase. Vladar je bio najveći pokrovitelj, a oni umjetnici i učenjaci koji bi zadobili njegovu pažnju bili bi uzdignuti u najviši sloj društva.

I sam vladar je bio dobar poznavatelj umjetnosti, i kao takav se nametao kao sudac, vršio odabir, i sam sudjelovao u kreiranju umjetnosti. Glavno izvorište tipičnog osmanskog stila u različitim granama umjetnosti bio je dvor. Početkom 16. st. umjetnici i obrtnici u ateljeima i radionicama na dvoru (ehl-i hiref) organizirani su kao zasebne skupine u službi sultana. U dvorskim ateljeima razvijao se dvorski stil koji se potom širio u provincije diljem carstva. U drugoj polovini Sulejmanove vladavine nastaje klasična sinteza osmanske umjetnosti i arhitekture. Umjetnike stranog porijekla polako počinju zamjenjivati domaći majstori, proistekli iz Enderuna, tzv. dvorske akademije. Centralna kontrola patronatstva, rigorozni trening kandidata, i koncentracija ehl-i hiref ateljea i radionica u Istanbulu doprinijeli su stvaranju jedinstvenog stila i jedinstvenog vizualnog jezika.

Stvaralaštvo trojice domaćih majstora, čuvenog arhitekta Mimara Sinana, potom uglednog geografa, minijaturista, povjesničara, kartografa, matematičara i vojnog teoretičara Nasuha Matrakçıja, te slavnog kartografa Piri Reisa, predstavljaju vrhunske dosege osmanske umjetnosti klasičnog perioda. Mimar Sinan, anadolski Grk ili Armenac doveden u osmansku službu putem devširme, bio je glavni dvorski arhitekt, i za vrijeme svojeg mandata izgradio je 477 projekata različitih kategorija, od džamija, medresa i mekteba, do bolnica, akvadukata, mostova, karavansaraja, imareta (javne kuhinje), palača i hamama. Svojim nasljednicima ostavio je u naslijeđe stil koji će oni i u narednim stoljećima nastaviti oponašati. Nasuh Matrakçı, Bosanac također doveden na dvor putem devširme, istakao se u prirodnim znanostima, ali i kao minijaturist i povjesničar, te ga se doista može bez ustezanja svrstati uz bok proslavljenim europskim renesansnim eruditima i humanistima univerzalnog tipa. S druge strane, njegovi ilustrirani prikazi gradova kroz koje je prošao u sklopu Sulejmanovih vojnih pohoda na istoku i zapadu i danas predstavljaju prvoklasni povijesni i arheološki izvor.

Za razliku od Sinana i Matrakçıja, moreplovac i kartograf Piri Reis rođen je u muslimanskoj porodici. Uz ujaka Kemala Reisa, osmanskog kapetana, stekao je prva pomorska iskustva. Njegova karta svijeta iz 1513. predstavlja jedan od najstarijih kartografskih prikaza Amerike.

S druge strane, njegova kartografska zbirka Kitab-i bahriye („Knjiga o plovidbi“), između ostalog, daje izuzetno opširan i detaljan prikaz Sredozemlja, dok njegove karte jadranske obale predstavljaju primjer vrhunskog kartografskog umijeća koje će talijanski kartografi dostići tek u idućem stoljeću. Nažalost, kasniji osmanski geografi nisu nastavili Piri Reisovu školu.