Ljepota dijaloga

Veliki Rumi, derviš i pjesnik bez granica, jednom je zapisao: “Ako živiš u prošlosti ili budućnosti, propustit ćeš trenutak.”
A trenutak je sve što imamo, on je jedino mjesto gdje se susreću pamćenje i nada, tijelo i duh, čovjek i svijet.
U trenutku u kojem Hrvatsko-tursko društvo Rijeka obilježava svojih trideset godina kontinuiranog djelovanja, pozvani smo pogledati oko sebe – ne da bismo stajali u mjestu, nego da bismo prepoznali nevidljive niti koje nas spajaju. Rijeka je oduvijek bila takva; grad toka, grad prijelaza, mjesto susreta.
U njezinim slojevima pulsira duboka veza s orijentalnim svijetom: Turska kuća s kraja 19. stoljeća, čije arabeske i arapska pisma govore više o kulturi dijaloga nego što to mogu i najrječitiji govori; osmanski konzul Nikolaki-efendija Nikolaides i njegova Riječanka, udovica Antonija, koji su zajedno osmislili arhitekturu što i danas stoji kao znak, most na kojem se ljube Istok i Zapad.
Samo nekoliko koraka dalje, uz kazalište otvoreno uz Verdijevu Aidu, gdje je bljesnula prva električna žarulja u gradu, prolazili su putnici, i trgovci, i književnici, i sanjari – koje su s balkona turske kućec promatrali diplomati i supruge u misiji suživota.
U tim trenutcima prošlosti koji nisu prošli, kucalo je srce kozmopolitske Rijeke. Isto ono koje kuca i danas, dok promatramo Crveni polumjesec koji je u Rijeci, u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata, bio simbol pomoći i solidarnosti, kada su Riječanke u svom građanskom ponosu i humanitarnom duhu pružale ruku pomoći ranjenima.
Isto ono srce kuca i u Aji Sofiji, čija tišina govori više nego riječi, kao i u kapelici Gospe Trsatske, čija nazaretska skromnost podsjeća da duhovnost ne poznaje granice. Kuca i u morčiću, tom arhetipskom ornamentu našeg grada – koji nije samo ukras, već simbol slojevitosti identiteta, putovanja, vjetra i soli.
U našoj obljetnici izvlačimo iz sjećanja ne samo uspomene, nego vrijednosti. Ne samo ljude, nego djela. Ne samo povijest, nego orijentir.
U duhu Orhana Pamuka, koji zna da je melankolija temelj identiteta Istanbula, i u duhu Janka Polića Kamova, koji je znao da se istina skriva ispod površine stvari, danas i mi, kao društvo, stojimo na raskrižju Trsatske kule i kapija Topkapija. I pitamo: kako nastaviti dalje, bez da iznevjerimo ono što nas je oblikovalo?
Odgovor je jednostavan i tih: suradnjom. Suosjećanjem. Otvorenošću. Jer misija Hrvatsko-turskog društva Rijeka nije u parolama – već u konkretnim susretima. U ljudima koji se sastaju bez predrasuda. U projektima koji mostove ne crtaju, već ih grade. I zato stvaramo ideje za susrete, gradimo priče koje će ubrzo postati zajedničkima.
Zato i ovaj trenutak nije običan. On je dar. On je poziv.
Pozivamo sve prijatelje, članove, suradnike i dobre ljude da se priključe našim idejama, da zajedno – u tišini derviškog kruga i u ruži vjetrova riječkog raskrižja – osluškujemo ritam jednog svijeta koji može biti bolji, nježniji i pravedniji.
Uz zahvalnost i povjerenje u ljepotu dijaloga,
prof. dr. sc. Saša Ostojić
predsjednik Hrvatsko-turskog društva Rijeka